Prava ljubav uvijek pronađe put

Izabrala sam ispričati našu nevjerojatnu romantičnu priču. To je priča o pobjedi ljubavi koju ću pamtiti, pričati i prepričavati svojoj djeci i unucima.

Riječi mi same naviru kao bujice vode koje ne mogu ukrotiti.

Priča je poslana za natječaj: Naš trenutak za pamćenje

Naša, Markova i moja, ljubavna priča je toliko nevjerojatna da ne znam koji trenutak odvojiti i podijeliti s Vama.

Vidjevši nagradni natječaj pitala sam svog budućeg muža koji trenutak bi on izdvojio i rekao da je to baš taj trenutak koji je obilježio naše 3 godine veze.

Ustrajala sam na nekom romantičnom, smiješnom i ozbiljnom odgovoru na pitanje. I na moje zadovoljstvo ispunio je moje očekivanje odgovorivši sramežljivo, pogleda punog ljubavi i najnježnije moguće:

“S početka veze sjećam se parkića i klupice gdje smo se ljubili. (pogladivši me rukama s obje strane lica i tu radnju rukama je ponavljao nakon svakog dijela svog odgovora)

“I sjećam se svaki put kad si mi rekla –Volim te-!”

“Pamtit ću trenutak kad si mi rekla da ćeš se preselit sa mnom u Prezid!”

“I  kad si pristala udati se za mene u onom pijesku! (Smijeh)”

Nakon takvog odgovora to je bila još samo jedna potvrda da se naša ljubav morala dogoditi i okruniti brakom. Da svaki trenutak učini nezaboravnim i još jednom romantičnom pričom o nama za nas. Ali priču koju bi htjela podijeliti s vama je kako se naša ljubav rodila i kako je istinska ljubav pobijedila vrijeme i udaljenost.

Sve je počelo u učeničkom domu prije 13 godina. Oboje smo došli na školovanje u veliki grad iz malih sredina. Ista škola, suprotna smjena pošto sam ja godinu dana starija od njega. Svega što se ja sjećam uz tu “domsku, dječju ljubav” je da sam od Marka sramežljivo dobila poklon za rođendan i to mi ne bi ni dao da ga drugi nisu ismijavali te se sjećam da sam dobila crvenu ružu za vrijeme šetnje kroz grad s našim zajedničkim prijateljem iz doma. Dok sam bila u domu znala sam da mu se sviđam ali nisam previše obraćala pažnju na njega. Tu sam bila da učim, a osim toga mlađi je od mene, divljak, povodljiv u društvu, pomalo zanemarenog izgleda ali opet simpatičan. I mislila sam to je to, nebitna prolazna zaljubljenost s njegove strane.

Nakon završene četiri godine srednje škole napustila sam dom i nastavila svoj život. Ponekad bih srela neke naše zajedničke prijatelje i tad bih slušala o njemu, koliko je još zaljubljen u mene i koliko me voli, kako bismo bili dobar par i kako bi mi bilo dobro s njim jer bi dao sve za mene. Ja bih se na to samo nasmijala i rekla da su ludi. I tako je bilo sve do ponovnog susreta.

Tada sam radila u jednoj slastičarnici i jedan petak sam išla đirati po gradu s kolegicama sa posla. Nešto poslije ponoći uletavamo u jedan prazni noćni klub već pijane, kolegice plešu stacionirane uz šank, a ja odmah jurim na WC. Na putu, skroz na kraju šanka srećem Marka. Pozdravljamo se kao dobri stari poznanici sa zajedničkom prošlošću iz najljepšeg doba-domskog, đačkog doba! Pitam ja njega onakva pijana šta pije konkretno, a on meni kaže da već pije, šta ću ja. Kažem mu da mineralna koju pije nije piće, neka uzme nešto da nazdravimo. Meni je naručio amaro, a on je nastavio piti mineralnu jer se za vrijeme korizme odrekao alkohola. Tom ustrajnošću i dosljednošću da ne podlegne mom nagovaranju i ispuni korizmeno vrijeme u vjeri privukao mi je pažnju. Cijelu večer smo razgovarali, šalili se i na kraju me otpratio na tramvaj. Zakopčao mi jaknu jer nisam uspjela što zbog alkohola, što zbog hladnoće, obećala sam da ćemo se čuti za neko piće i ušla u tramvaj.

Putem do stana sam razmišljala o našem susretu, koliko se promijenio fizički, koliko je sazrio i odrastao pa čak mi je bio i privlačniji što mi je izvuklo osmjeh na lice i vratilo me u realnost. Kroz tjedan dana na FB-u mi se javio porukom za piće na što nije dobio odgovor. Ponekad bih pomislila na njega, da mu se javim, da nam pružim priliku, ali na kraju svakog mog unutarnjeg malog monologa pobijedio bi razum i kukavički bih odustala s opravdanjem da mi sad trenutno ne trebaju neki ljubavni jadi i obaveze.

Tri mjeseca nakon njegovog poziva na piće, pozvala sam ja njega na pivo! Počeli smo se češće viđati, shvatila sam da mi je lijepo u njegovu društvu i sve mi se više sviđala pomisao na neku ljubavnu vezu s njim. Jedan vikend smo izašli van (u noćni klub gdje smo se prvi put sreli), cijelu večer pričali na terasi. Što je večer više odmicala on je bio nervozniji. Zadnja pjesma u klubu je svirala i on je nešto promrmljao “sad ili nikad”. Izjavio mi je ljubav koja traje od prvog dana od trenutka kad me vidio.

Nakon izjave ljubavi bilo je još puno romantičnih trenutaka koji su razlog zbog kojih smo prohodali, otišli na zajednički stan. Trenutaka zbog kojih sam naopačke okrenula svoj život, ostavila sve u velikom gradu, suprotstavila se roditeljima i otišla u njegovu roditeljsku kuću. Trenutaka koji su doveli do važne odluke – BRAK. I napokon trenutaka koji će iduće godine biti uzrok slavlja, istinske i prave ljubavi pred Bogom. Iste one ljubavi koja je opstala svo vrijeme, borila se i prošla labirint trenutaka do mog srca.

Ljubavi koja me naučila voljeti i uzvratiti svu onu silnu ljubav. Ljubav koja se zove Marko.

Izabrala sam Vama ispričati našu nevjerojatnu romantičnu priču kako prava ljubav uvijek pronađe put i način da spoji dvije duše koje su si suđene. To je naša priča o pobjedi ljubavi koju ću pamtiti, pričati i prepričavati svojoj djeci i unucima.

Luca i Marko

Priča je poslana za natječaj: Naš trenutak za pamćenje

Komentiraj

Prava ljubav uvijek pronađe put

vrijeme čitanja: 4 min
0